Pakrac kao grad s mješovitim stanovništvom bio je „bure baruta“ u zapadnoj Slavoniji i zbog toga je u
njemu vrlo rano planuo međunacionalni sukob između Srba i ostalih naroda.
Nezadovoljstvo hrvatskih Srba započelo je odmah nakon višestaničnih izbora 90-tih. Ne samo u pakračkom djelu nego u cijeloj Republici Hrvatskoj. Prema popisu stanovništva 1991. godine,
općina Pakrac brojala je 27 589 stanovnika, od čega je 9.896 Hrvata (36%), 12.813 Srba (46%), 1.346 Jugoslavena (5%), 273 Mađara (1%), 869 Talijana (3%), 718 Čeha (3%) i 1674 ostalih (6%). Sam grad Pakrac brojao je 8 197 stanovnika od čega su 3 514 bili Srbi (43%), 3 033 Hrvati (37%), a 1650 ostali (20%).
Na dan 27. svibnja 1990. osniva se prvi ogranak HDZ-a na području pakračke općine i to u Badljevini. Srbi su svoj sastanak imali 16. lipnja 1990. na Gradskom stadionu između bolnice i Gavrinice na kojem se, prema izvještajima, skupilo oko 10 000 ljudi. Govorili su Veljko Džakula, Jovan Rašković i drugi velikosrpski političari. Prvi puta zapucalo se u Pakracu 18. kolovoza 1990. Te večeri je u malu salu Hrvatskog doma u
Pakracu kroz prozor ispaljeno nekoliko hitaca iz vatrenog oružja za vrijeme trajanja sastanka Inicijativnog odbora za osnutak Općinskog odbora HDZ-a. Ogranak je osnovan sljedeći dan pred 7 000 ljudi.
Prvi put su u Pakracu specijalne postrojbe MUP-a intervenirale u noći s 28. na 29. studeni 1990. godine. Naime, na dan prije Dana Republike SFRJ, 28. studenog, na zgradi Općine i na zgradi Policije osvanula je jugoslavenska zastava. Nakon telefonskih pregovora, zapovjednik PP Pakrac Jovo Vezmar naredio je podređenim policajcima da, uz jugoslavensku, istaknu i zastavu Republike Hrvatske.
Na to su se ispred zgrade policije i Općine počeli skupljati nezadovoljni srpski civili, njih oko 400. Prvo su zastavu istaknutu na zgradi Općine skinuli i zapalili, a nakon što su nju skinuli, okomili su se na onu na policiji. Oko 23:00 sata iz lovačkog oružja ispalili su nekoliko hitaca na zastavu i sobu zapovjednika, srećom, ne ozlijedivši nikoga. Odmah su pozvani „specijalci“, koji dolaze oko 02:00 sati 29. studenog, ali su se pobunjeni civili razišli jer im je dojavljeno da stiže pojačanje iz Zagreba. Sljedećeg dana u ponoć skinuta je jugoslavenska zastava.
Dana 28. veljače 1991. Ustavni sud Republike Hrvatske poništava odluku SO Pakrac o pristupanju SAO Krajini. Pobunjeni Srbi silom nastoje uspostaviti vlast te zapovjednik Policijske postaje (PP) Pakrac Jovo Vezmar izdaje naredbu o mobilizaciji rezervnih policajaca srpske nacionalnosti.
Dana 1. ožujka 1991. naoružani srpski civili počeli su se od jutra okupljati
ispred zgrade općine i zgrade policije. Zapovjednik postaje, Vezmar, oko podneva sazvao je sastanak svih policijski djelatnika na kojemu su srpski policajci razoružali 16 hrvatskih policajaca.
Popodne oko 15:00 sati zapovjednik Vezmar saziva novi sastanak te gotovo svi policajci srpske nacionalnosti bježe u Pakračke vinograde zbog dojave da dolazi 400 „specijalaca“. Pred ponoć istoga dana desetak tenkova JNA iz Bjelovara raspoređuje se u Pakracu s ciljem uspostavljanja primirja. Jedinice za posebnu namjenu MUP-a iz Zagreba (Sljeme, Lučko, Rakitje) i Bjelovara (Omege) dolaze u Pakrac tek oko 6:00 sati 2. ožujka 1991., pri tome sklanjajući prepreke na svim ulazima u Pakrac, čime su pakrački Srbi proveli svoju „balvan revoluciju“. „Specijalci“ se raspoređuju po centru grada te uhićuju Srbe osumnjičene za pobunu. Oko 9:00 sati počinje kratkotrajna pucnjava s okolnih brda na koju „specijalci“ nasumično uzvraćaju. Sve prestaje kada se iz smjera bolnice pojavila JNA. Oko 18:00 sati ponavlja se pucnjava, ali u puno žešćem obliku nego prijepodne. U pucnjavi su lakše ranjena 3 hrvatska „specijalca“. Iako je srpska propaganda pisala o masakru srpskog naroda u Pakracu, JNA u svom službenom izvješću piše o nekolicini ranjenih s obje strane. Također u svom izvješću pišu o uzvraćanju vatre na pripadnike MUP-a. Dana 12. svibnja 1991. na području općine Pakrac održan je referendum o priključenju SAO Krajini. Grad je
bio pun automobila stranih registracija u vlasništvu ljudi koji su došli glasati. Referendum je uspio i to tako da se više od 100% birača izjasnilo „za“. S hrvatske strane, 19. svibnja 1991. održan je referendum za samostalnu Hrvatsku na kojem se 94% birača izjasnilo za samostalnost. Dana 30. svibnja 1991. pred zgradom općine obilježena je prva godišnjica hrvatske neovisnosti. Na njoj je dr. Ivan Šreter (predsjednik lokalnog HDZ-a, mirotvorac koji je još za vrijeme Jugoslavije imao problema zbog svojih stavova) održao svoj poznati govor iz kojeg se ističu ove rečenice: „Srbi, osudite četništvo. Budimo zajedno pod hrvatskom, talijanskom, čehoslovačkom i srpskom zastavom, ali nam ne stavljajte četnička obilježja na našu zajedničku općinsku zgradu. Nitko od nas ne promiče i ne podržava ustaštvo, pa nemojte ni vi četništvo i živjet ćemo zajedno“.
Nakon razbijenih izloga, raznih grafita, svakodnevne noćne pucnjave i podmetnutih eksploziva (čak i na vrata crkve), pobunjenici su krenuli i s ubojstvima. Prva žrtva rata u Pakracu bio je mladi policajac Vlado Laučan koji je mučki, iz zasjede dobio metak u leđa, dok je s kolegom kontrolirao promet u selu Omanovac, sjeverno od Pakraca 9. lipnja 1991.
Nešto više od mjesec dana kasnije, 16. srpnja 1991., pada nova žrtva. Iz parka, u centru Lipika blizu Dječjeg doma, srpski su teroristi ispalili nekoliko hitaca iz automatskog oružja u policijsku patrolu. Poginuo je policajac Branko Čorak iz Križevaca, a ranjeni su Draško Škondro i Željko Szabo. Počinitelji u oba slučaja nisu pronađeni.
Sredinom kolovoza počinju otmice, od kojih je svakako najviše odjeknula ona dr. Ivana Šretera. Veliki mirotvorac, koji je obnašao i dužnost predsjednika Kriznog štaba Zapadne Slavonije, bio je najveći trn u
oku pobunjenim Srbima. Dana 18. kolovoza 1991. u selu Kukunjevac, zapadno od Pakraca, pobunjeni Srbi obučeni u uniforme JNA rezervista zaustavili su auto dr. Ivana Šretera i odveli ga u selo Branešce na cesti prema Požegi, duboko u okupiranom teritoriju, gdje je bio mučen. Tamo je bio zajedno s dr. Solarom, ravnateljem pakračke bolnice koji je otet dan poslije. Solar je srećom preživio torture logora, a dr. Šreter je 2. siječnja 1993. proglašen mrtvim iako mu tijelo nije ni danas pronađeno. Sumnja se da ubijen između 29. kolovoza (kada je dr. Solar preseljen u logor Bučje, tj. kada ga je posljednji put vidio) i 6. listopada 1991. (kada je dr. Solaru rečeno da je mrtav).
Da je u Pakracu specijalna vrsta rata trajala i prije općeg napada, govori činjenica da su od kolovoza 1990. do kolovoza 1991. na području Pakraca ubijena 2 policajca, 5 policajaca je ranjeno, više osoba oteto i nestalo, masovno je upotrebljavano vatreno oružje, podmetnuto je sedam požara, bačeno 26 eksploziva, dogodilo se nekoliko otmica prijevoznih sredstava, više izloga je razbijeno te je spaljeno nekoliko zastava RH.
JNA, Plavo – HV i policija
Opći napad 19. kolovoza 1991. Već 17. i 18. kolovoza 1991. većina srpskih obitelji napustila je Pakrac i zaputila se na okupirano područje. Napad je počeo 19. kolovoza 1991. u 5:00 sati jakom
minobacačkom paljbom po Krndiji, selu Prekopakra, selu Dobrovac i ciglani u selu Filipovac. Svi policajci su s punktova bili povučeni u postaju jer je Daruvar napadnut oko 3:00 sata pa se procijenilo da se to sprema i Pakracu. U 7:00 sati počinje pješački napad na policijsku postaju u kojem se koristi pješačko naoružanje od automatskih pušaka do protuoklopnog oružja.
Borba je trajala cijeli dan.
Opkoljenim policajcima pomažu neki civili, pretežno iz sela Prekopakra, naoružani lovačkim i trofejnim oružjem. Iako im je paljbena moć bila slaba, ipak su uspjeli usporiti napredovanje pobunjenika tako što su oružje prenosili s punkta na punkt stvarajući tako privid sile koju treba poštovati. Policajci u opkoljenoj postaji također uspijevaju zavarati napadače tako što javljaju da iz smjera Daruvara i iz smjera Kutine dolazi nekoliko stotina naoružanih „specijalaca“. Nekoliko naoružanih civila iz Prekopakre pokušalo se probiti do policijske postaje. Nakon teških borbi su tek oko 17:00 sati ušli u Pakrac, nakon čega su se
povukli jer je stigla obavijest da dolaze „specijalci“.
Specijalne postrojbe iz Kutine, Zagreba i Bjelovara dolaze u Pakrac u 18:30 sati. Srpski pobunjenici koji su ostali skriveni u samome gradu pucali su iz raznih objekata, a glavni napad išao je iz Pakračkih vinograda
i Gavrinice. „Specijalci“ u teškim uličnim borbama uspijevaju odbaciti pobunjenike iz grada prema njihovim početnim položajima. Jedan dio „specijalaca“ napada i policijsku postaju zbog dojave da se u njoj nalaze „martićevci“.
Napad je zaustavljen bez žrtava kada je na postaju obješena hrvatska zastava.
Sljedeći dan specijalci su svoje djelovanje nastavili prema Pakračkim vinogradima i Gavrinici. Očistili su šumu Kalvariju, Gavrinicu i Pakračke vinograde te stigli do kraja današnje Ulice 105. brigade. Kada su planirali odande izvesti napad na selo Kraguj, preletjela su ih u niskom letu dva zrakoplova JNA te je stigla zapovijed o povlačenju ili će u suprotnom zrakoplovi JNA srušiti helikopter s ranjenicima. Osim što su istjerali pobunjenike iz grada, specijalne postrojbe, 20 kolovoza uspostavile su i novi sustav obrane koji će funkcionirati u kasnijim borbama.
Svako se treba spomenuti jednog od zapovjednika, Stjepana Širca koji je napad na Pakrac dočekao u svom stanu. Štirac je iz svoga stana motrio pokrete neprijatelja i javljao ih policiji. Koordinirao je i usmjeravao akcije dragovoljačke postrojbe koja je pripremala teren za dolazak postrojbi specijalne policije kako bi joj olakšala ulazak u Pakrac. Navečer je Stipa otišao u Prekopakru održati sastanak. Drugi dan je osnovan Krizni štab u Prekopakri sa sjedištem u područnoj osnovnoj školi na čelu s Upravo zahvaljujući dragovoljačkoj postrojbi ZNG-a koju tada čine uglavnom Prekopakrani, napadači nisu zauzeli PP i grad Pakrac. Krajem kolovoza 1991. Stjepan je postao pomoćnik povjerenika Vlade Republike Hrvatske za obranu općine Pakrac. Njegova uzrečica i odgovor kako on vidi zapovjednika , bila je : “Za mene nije zapovjednik onaj koji kaže naprijed, već onaj koji kaže za mnom”. Poginuo je 06. listopada 1991. u pokušaju spašavanja napadnute patrole na cesti prema Kutini pored sela Batinjani.
Prekopakra je cijeli rat bila glavni stup obrane Pakraca, a puno je pomogla i obrani Lipika.
Izvor : Ivan Zvonimir Ivančić
Foto : Pripadnici Specijalne jedinice policije “Omega” kroz Omanovac se probijaju prema Pakracu
