Na današnji dan prije 31. godinu, palo je Bilje, posljednje mjesto u Baranji prema Osijeku .

Nove obavijesti Obilježavanja Obljetnice Vijesti

Po popisu stanovništva 1991. u Baranji je živjelo svega 25% Srba, te 42% Hrvata, 17% Mađara, 9% Jugoslavena i 7% ostalih.
Sama okupacija Baranje započela je 3. srpnja 1991 godine a same pripreme 6. veljače 1991 kada je Srpska demokratska stranka ( koja je i tada imala predstavnika u Hrvatskom Saboru ) Socijalistička stranka Hrvatske i Srpski pokret obnove , organizirala u Belom Manastiru na trgu slobode veliki miting “protiv velike srpske zavere ” kako su to imenovali njegovi organizatori ( s govornicima iz parlamenta Srbije) , kako su pobunjeni Srbi navodili , jer su Srbi bili ugroženi od Ustaša ( Hrvata) .Od veljače 1991 godine po okolnim selima u Baranji s većinskim srpskim stanovništvom, organizirale su se naoružane straže. gdje su zajedno bili bradati četnici s kokardama i ljudi u partizanskim odorama s petokrakama. Stajali su jedni uz druge s oružjem, na braniku navodno ugroženog srpstva od Vardara do Zagreba, tobože braneći se od “ustaša”.
Izjava Šešelja : “Krajem aprila 1991. godine bio je miting srpskog naroda kod Belog Manastira. Iz Srbije smo bili Milan Paroški, ja i još neki ljudi i posle mitinga smo u koloni krenuli prema Bezdanu da bi se prebacili preko Dunava u Srbiju i u samom Bezdanu su hrvatski policajci naoružani puškama meni prišli i rekli mi da sam uhapšen, da imaju nalog da me odvedu u stanicu policije u Osijek na saslušanje “. Šešelj tvrdi da mu je poslije toga prišao šef policije Josip Reihl-Kir i rekao: “Gospodine Šešelj, možete ići.” Šešelj im je odgovorio: “Zar me već puštate? Kad ja vas budem hapsio, neću vas tako brzo puštati!
Kako je to na mitinzima izgledalo ; “Ovo je srpska teritorija i njima (Hrvatima op.) mora biti jasno da su oni ovde dođoši. Prema tome, tko god vam dođe i kaže da je ovo njegova zemlja, taj je uzurpator, taj je došao da ubija i tog imate prava da ubijete kao kera pored tarabe!” rekao je tada Paroški, inače parlamentarni zastupnik Skupštine Srbije.
Vojni sud u Osijeku je zbog ovog slučaja u Baranji, naravno u odsutnosti, 1992. godine Šešelja, Paroškog i Ostojića proglasio krivim zbog kaznenog djela – protiv Republike Hrvatske, izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti”.
Šešelj je osuđen na 4,5 godine, a Paroški i Ostojić na po četiri godine zatvora zbog poticanja na rat i pobunu u Baranji, ali tada je već “vojvoda bez brade” bio daleko od Hrvatske, kao i Arkan i Goran Hadžić po istom obrascu.

Hrvatski je sabor 25. lipnja 1991. proglasio neovisnost i suverenost Republike Hrvatske, donijevši četiri državotvorna dokumenta, na osnovi referenduma, kad se od 83,56 posto biračkog tijela 92,18 posto očitovalo za neovisnost Hrvatske.
“Rat se definira kao oružani sukob između država i prema tome svi sukobi, dok nije proglašena suverenost i nezavisnost Hrvatske, mogu se smatrati pobunama ili unutarnjim sukobima”Dr. Rudolf Horvat
Preko mosta kod Batine iz Vojvodine u Baranju su 3.srpnja ušli Novosadski korpus okupatorske tzv. Jugoslavenske narodne armije s oko 60 tenkova, oklopnih borbenih vozila i transportera te konvojem vojnih kamiona punih srpskih i crnogorskih rezervista i postupno zauzeli ključne točke u tom dijelu zemlje
22 i 23 kolovoza 1991 godine iz svojih domova protjerano je preko 25.000 ljudi a oni stariji koji nisu mogli ili nisu htjeli napustiti ( oko 200), su likvidirani .

  1. kolovoza u mjestu Popovac u krugu odašiljača Belje, srpski teroristi mučki ubijaju Đuru Podboja , koji nije htio napustiti odašiljač i koji je branio objekt i nije dopuštao emitiranje srpske lažne propagande preko toga odašiljača.
    Bilje, zadnje neokupirano mjesto u Baranji, branjeno je od 22.8.1991 pa do samog pada 3.9.1991 godine, od strane, u to vrijeme osnovane samostalne Biljske satnije koja je brojila 72 pripadnika. 2.rujna stiglo je 40ak naoružanih pripadnika temeljne policije MUP-a, koji su trebali instalirati policijsku postaju Bilje , ali su se iste večeri vratili za Osijek , pošto nije bilo uvjeta ta spavanje.

” Dana 03. rujna 1991. godine u 5 sati i 55 minuta je minobacačkom vatrom iz velikog broja minobacača započeo napad srbijanskih agresora na Bilje koji je trajao 15 minuta. Poslije toga je pješaštvo sastavljeno od baranjskih četnika i četničkih dobrovoljaca iz svih dijelova tadašnje Jugoslavije , zaštićeno oklopnim vozilima Jugoslavenske armije , krenulo u napad na malobrojne branitelje Bilja.

U tom napadu je sudjelovalo oko 800 četnika potpomognuti tenkovima, transporterima i ostalim teškim oklopom iz Baranje i drugih krajeva Jugoslavije .
U obrani Bilja od naoružanja se posjedovalo; jedan ručni raketni bacač “RB” s 4 protuoklopne rakete , jedan jednokratni raketni bacač „Zolja“ , dva puškomitraljeza, 20 ak automatskog naoružanja AK-47 ( kalašnjikov) i ostalog oružanja . A od 72 hrabra branitelja, 11 ih je poginulo a 11 je zarobljeno . Od 11 zarobljenih, 3 branitelja su razmijenjena poslije višemjesečnih tortura koje su prošli u srbijanskim koncentracijskim logorima i srbijanskim zatvorima a 1 jedan se još vodi kao nestali .

Poginuli branitelji: Ferenc Bede, Branko Kuti, Bernard Kotarski, Branko Strmečki, Čedomir Lazarević, Damir Rončević, Hrvoje Kraljević, Ivan Pakšić, Ivica Krkalo, Ivan Forjan, Ištvan Horvat, Josip Kuti, Josip Lerinc, Janoš Šileš, Nikica Lučić, Stevo Grinfelder, Stanislav Strmečki, Tibor Šileš, Zoran Anđal, Željko Filipčić, Rudolf Jukić .

Niti civili koji su ostali u svojim domovima, nisu ostali pošteđeni. Tako su u listopadu na napuštenoj farmi Sudaraš nedaleko od Belog Manastira domaći su Srbi 17. listopada 1991. ubili 50-godišnjeg oca Vinka Čička i njegova tri sina: 27-godišnjeg Ivana, 25-godišnjeg Antu i 23-godišnjeg Matu. Prije toga su ih toliko mučili i unakazili da su članovima obitelji zabranili otvoriti ljesove.

Kad bismo znali koju moć imaju siromašne duše, ne bismo ih zaboravljali.Molimo za njih kako bi one molile za nas!” Sv. Ivan Marija Vianney

Neka im je vječna slava i hvala!