Bivša općina Beli Manastir 1991. godine imala je 54.265 stanovnika, od toga 22.740 Hrvata ( 41,9%), 13.851 Srba ( 25,5%) i ostalih 8.718 (16,1 %). Nakon što je Novosadski korpus JNA preko Batinskog mosta 3. srpnja 1991. ušao u Baranju, srpski teroristi počeli su sa zastrašivanjem stanovništva što je unosilo sve veću uznemirenost i nesigurnost. Progon ne srpskog stanovništva iz Baranje uslijedio je 22. i 23. kolovoza 1991. godine kada su srbi uz pomoć JNA protjerali sve stanovnike koji nisu bili srpske nacionalnosti i to prema Osijeku i Republici Mađarskoj.
U Baranji na području okupiranom od srpskih terorista ostao je jedan dio starog djela pučanstva koji ili nisu mogli otići ili su smatrali da ih se neće uznemiravati. Na žalost svi oni koji su ostali na okupiranom teritoriju, prolazili su velike torture i zlostavljanja, a pojedini su služili srpskim teroristima kao robovi za najteže poslove. Više od 200 osoba srpski pobunjenici su mučki ubili u vrijeme okupacije od 1991. do 1998. godine kada je završila mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja.
Prema geopolitičkom ustroju općina Draž pripada Osječko-baranjskoj županiji, a po crkvenom ustroju župa Draž pripada Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i njezinu Baranjskomu dekanatu. Župa je posvećena sv. Barbari. Crkva je u naselju podignuta 1839. i posvećena sv. Barbari.
Prema podacima crkvenoga shematizma 1991. godine ondje je bilo oko 3000 stanovnika, računajući i filijalu u Gajiću. U samom je pak Dražu do progona 1991. godine bilo 1500 Hrvata, 200 Mađara, te 100 ostalih. »Stanovništvo je bilo protjerano, župna crkva i župni dvor teško oštećeni. Osim devastirane unutrašnjosti crkve, toranj i krov su izgorjeli, inventar opljačkan i uništen. Četnici su na toranj stavili plinsku bocu te je ciljali… Ali hvala Bogu, malo-pomalo crkvu smo obnovili«, navodi župnik Josip Kuzmić.
Župnik nadalje kazuje: “Nekolicina župljana tijekom Domovinskoga rata bila je gotovo u zarobljeništvu. Vjernici, tj. župljani koji su ostali u mjestu bili su terorizirani, mučeni, samo zato što su njihovi sinovi bili hrvatski branitelji. I ja sam se u posljednji tren izvukao, a već su me drugi dan tražili kaneći me likvidirati. Kad je počeo Domovinski rat, brojni su župljani protjerani preko Drave u Osijek, neki su pošli u Mađarsku, Srbi u Srbiju. Ja sam 2. rujna 1991. uspio izbjeći. Jednoj ženi koja je ostala ostavio sam pričest, zamolio sam je da čuva kuću, a kad su srpski okupatori došli, tražili su najprije mene, a potom i ključ. Bila je hrabra, rekla im je: “Samo preko mene mrtve!” Nažalost, kasnije su je mučili, terorizirali. Postoje i snimke o tome koje su puštane čak u Australiji. Prisiljavali su je da govori da sam prekrštavao srpsku djecu… Razboljela se i umrla je, a ja sam se vratio u Draž 15. rujna 1997. godine. Mirna integracija omogućila je narodu povratak.“
Na temelju službene statistike, iz svojih je naselja, sustavnim i dobro organiziranim provođenjem politike etničkoga čišćenja (koja je bila ne samo sredstvo, nego i cilj srbijanske agresije, čvrsto u funkciji demografskog učvršćenja srbijanske okupacije) bilo prognano ukupno 92.265 osoba
(približno 90% prognaničkog kontingenta činili su Hrvati) ili 15,4% ukupnog stalnog stanovništva promatranog prostora prema popisu iz 1991. godine (10,0% stanovništva Osječko-baranjske, odnosno, 24,0% stanovništva Vukovarsko-srijemske županije).
