Fotografije u tekstu: Marko Gracin, Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, A. Marić

“Skinuli su mi odoru, pretukli me lopatama i bacili na smetlište, misleći da sam mrtav.”

Nove obavijesti

Svjesni da će i Borovo pasti, hrvatski branitelji, među njima i Ivan Lukić Zolja, odlučuju se za proboj. Zolja je u proboju ranjen i zarobljavaju ga srpski dragovoljci: “Skinuli su mi odoru, pretukli me lopatama i bacili na smetlište, misleći da sam mrtav.” Nakon što je ustanovljeno da je živ, s ozljedama i u donjem rublju poslan je u Stajićevo, a potom prolazi još nekoliko neprijateljskih logora. Od Petrovaca, Dalja i Stajićeva preko Srijemske Mitrovice, Niša i Zrenjanina, Zolja je autobusom, u zadnjoj velikoj razmjeni, stigao u Nemetin. I danas, a nije jedini, zna reći da mu je 14. kolovoza 1992. drugi rođendan…

Sjećajući se djetinjstva ne mogu točno dokučiti kad sam prvi put vidjela Zolju, no bilo je to vjerojatno prilikom jednog od brojnih druženja Vukovaraca u našoj obiteljskoj kući. Ivan Lukić Zolja uvijek je nosio kozju bradicu, po tome sam ga vjerojatno i upamtila. Ne bi mi toliko ostao u sjećanju da nisam čula priču o njegovu nadimku. Naime, Ivan je, razočaran učinkom djelovanja spomenutog protuoklopnog oružja, bacio ga na pod i skakao po njemu, a kao znak sjećanja na sve psovke koje je tad u bijesu izrekao ostao mu je nadimak – Zolja. Kroz godine ostavio je trag u mojem životu. Zahvaljujući njemu upoznala sam cijelu momčad Hajduka, dobila dres golmana Subašića i Ognjena Vukojevića. Bio je toliko pozitivan, pronalazeći ljepotu u svakom danu, ničim ne odajući patnje koje je proživio. Ivan Lukić Zolja prošao je pakao šest neprijateljskih logora.

Zolja je bio jedan od mnogih koji su se našli na zajedničkom ručku na koji me otac poveo. Poput njega, svi su bili mršavi i visoki, djelovali izmučeno i umorno. Na pitanje: “Tko su ovi ljudi?”, dobila sam kratak odgovor – “Jelo, to su bivši logoraši.” Kao desetogodišnje dijete postavljala sam si gomilu pitanja, poput: “Tko su logoraši, što je logor, je li to nešto vezano uz rat?” Sjećam se još i danas riječi koje je Niko razmijenio s čovjekom do sebe: “Je li, koliko imaš kila?” “55??” “Ooo, pa udebljao si se od zadnji puta kada sam te vidio.” Pitala sam se gdje su ti ljudi bili, što im se dogodilo… No svi su mi govorili da sam još premala da slušam te priče.

Četiri godine kasnije javila se prilika za odgovore na moja pitanja. Prilika koju nisam željela propustiti – literarno natjecanje LiDraNo. Učiteljica je na redovitom sastanku literarnih entuzijasta tražila prijedloge tema. Znala sam što želim – intervju s bivšim logorašem. Intervju koji će me obilježiti do kraja života. Kad je učiteljica prihvatila moj prijedlog, u glavi mi je zazvonilo jedno ime – Ivica Lukić zvani Zolja. Dogovoreni termin intervjua, nažalost, zbog lošeg vremena i rokova nije mogao biti održan uživo, no Zolja, koji je uvijek održao riječ, obećao je poslati odgovore na pitanja faksom rano ujutro prije polaska u školu.

Nestrpljivo sam stajala kraj faksa. Jutro je bilo hladno, prošarano oblacima iz kojih se spuštala ledena kiša čiji zvuk izaziva melankoliju. Slušala sam udaranje kapi o limeni žlijeb i od nervoze poskakivala u mjestu. A onda, nakon piskutavog zvuka faksa, na papiru se polako počeo nazirati Zoljin rukopis. Rukopis, koji poput njegovih crteža iz logora iscrtanih na dopisnicama Međunarodnog Crvenog križa, ostaje urezan u moje pamćenje. Stranice se nisu stigle ni isprintati do kraja, a već sam ih čitala. Oči su mi se sa svakim novim retkom punile suzama. Nakon nekoliko kratkih crtica u koje je Zolja sažeo svoj život, slijedile su rečenice koje su slamale srce. Zolja je, kao i mnogi branitelji nakon pada Vukovara, prešao braniti Alatnicu i Borovo Commerce. Svjesni da će i Borovo pasti, neki se od njih, među njima i Zolja, odlučuju za proboj. U proboju je ranjen i zarobljavaju ga srpski dragovoljci. Rečenice su se nizale… “Skinuli su mi odoru, pretukli me lopatama i bacili na smetlište, misleći da sam mrtav.” Od šoka sam sjela na pod, gledajući u tu rečenicu, dok su kraj mene padale stranice ispisane Zoljinim rukopisom. Njegova je priča bila prva koja mi je dočarala strahote rata. Zolja je, nakon što je ustanovljeno da je živ, onako ozlijeđen i u donjem rublju poslan u Stajićevo. Priču o Stajićevu čula sam nebrojeno puta – bio je to nekad poljoprivredni kompleks za stoku, bez prozora, u koji je tek prije dolaska Međunarodnog Crvenog križa ubačeno malo slame, temperatura –20 °C, teške mokre deke i prisiljavanje na pozu “glava dolje, ruke na leđa”. U tome su držali Zolju, Niku, Danijela i brojne Vukovarce kraj kojih sam se našla na spomenutom ručku. Nakon Zoljine priče postalo mi je jasno zašto su ti ljudi toliko mršavi i zašto petnaest godina nakon logora djeluju tako umorno i napaćeno. “Na jelovniku smo imali malo kruha, čaj bez šećera, kriška salame za četvero ljudi i to ujutro u 9 h i poslijepodne u 17 h,” kaže Zolja. Bile su to tek mrvice kruha da te održe na životu ako te tortura nije ubila – psihička ili fizička. Psihička je uključivala pjevanje jugoslavenske himne, pogrdna imena i izjave kako ih Hrvatska ne treba, kako joj nisu bitni i slično. “Deset puta su nas izvodili pred streljački vod, a u međuvremenu su pljuštale batine i prijetnje, svaka pritužba bila je novi udarac i premlaćivanje,” opisao je Zolja dane u logoru. U najgorem sjećanju ostao mu je Niš. Zatvor za kriminalce u kojem su trpjeli svakodnevna poniženja i noćne posjete nakon kojih su ostajali prijelomi, iščašenja, podljevi i unutarnja krvarenja. Nije Zolja previše išao u detalje, ali nije ni trebao – detalje su ispričali drugi logoraši. Svaki dan batine i poniženja. Često su noću dolazili u sobe kako bi ih polijevali hladnom vodom i takve ostavljali kraj otvorenih prozora, lažno optuživali za ubojstva, prisiljavali da potpišu prazne papire, mučili ih…

Od Petrovaca, Dalja i Stajićeva preko Srijemske Mitrovice, Niša i Zrenjanina, Zolja je autobusom, u zadnjoj velikoj razmjeni, stigao u Nemetin. I danas, a nije jedini, zna reći da mu je 14. kolovoza 1992. drugi rođendan. Kad je izišao iz autobusa prva mu je želja bila popiti četiri duge kave. Danas razumijem zašto su bile toliko posebne. Te četiri kave Zolji su značile slobodu. Bile su sigurnost koju dugo nije osjetio, u njegovoj Hrvatskoj za koju je dao sve što je imao. Značile su spoznaju da se njegova Hrvatska izborila za njega i ostale razmijenjene logoraše, da nije bio ostavljen i zaboravljen. I danas kad se prisjećam tih teških riječi ispisanih Zoljinim rukopisom stegne me oko srca, i danas se prisjećam šoka dok mi u glavi odzvanjaju riječi “misleći da sam mrtav”. I danas Zoljina priča ostaje pokretač koji me iznova tjera na slušanje još takvih priča, da o njima čitam, pišem i istražujem, priča koje ne dopuštaju da ih se zaboravi.

Izvor : Hrvatski vojnik

Tekst  Jelena Dedaković

Foto  osobna arhiva Ivana Lukića Zolje