Srpski koncetracijski logor Omarska (BiH)

Nove obavijesti Obilježavanja Vijesti

Početkom 1992., Milan Kovačević, kao član prijedorskog Kriznog štaba , smijenio je dotadašnjeg predsjednika općine Prijedor Muhameda Čehajića ( kasnije i ubijen u logoru Omarska) i proglasio Prijedor srpskim teritorijom. Zatim, naredio je i proveo plan čiji je cilj bio protjerivanje bosanskih Hrvata iz općine Prijedor i s područja Bosne i Hercegovine koje je proglašeno srpskom teritorijom.

Kada su srpske vlasti preuzele vlast, istu večer, po gradu su se postavljali punktovi s naoružanim ljudima, otimale materijalne vrijednosti a na posljetku i imovinu Bošnjaka i Hrvata. Sljedećih dana krenula su masovna otpuštanja, od radnika do profesora, liječnika i sudaca. 12. svibnja 1992. promovirana je vojska Republike Srpske te izglasano šest strateških ciljeva Srpskog naroda. Jedan od strateških ciljeva bio je uspostaviti koridor između Semberije i Kninske Krajine. Prijedor sa velikim brojem Bošnjačkog stanovništva nalazio se na tom koridoru. Vojarna “Žarko Zgonjanin” u Urijama, bio je glavni štab odakle su započinjali zločini. Općom mobilizacijom Srpskog stanovništva 21. svibnja krenulo je na rušenje okolnih naselja koja su bila u manjini Srpskog stanovništva.

Nakon srpske okupacije Kozarca

Tajibu Foriću iz Kamićana, Srpski zločinci ubili su četiri sina; Saida (24), Samir (22), Adem (20) i Amir (12), suprugu, nepokretnog oca( 80) , brata (32) i snahu (18). U susjednom selu Kozarac, pod vodstvom pukovnika Dragan Marčetić, komandanta 1. Krajiškog korpusa, na svirep način ubijeno 800 ljudi. U selu Čarakovo, srbi su ubili 413 stanovnika, oko 18% ukupnog broja stanovnika. U selu Gradine, zeselka Zecova, srpski teroristi ubili su 14 žena i 15.-tero djece.

Stanovništvo Prijedora, ono nesrpsko, moralo je na svojim kućama imati izvješenu bijelu zastavu, a na ulici su morali nositi bijele vrpce oko ruke ako su vjerni novoj vlasti. Svi su ih nosili, i djeca i odrasli . – kao Židovi za vrijeme drugog svjetskog rata.

Nakon okupacije uslijedilo je čišćenje, tako da su 24. svibnja 1992. uspostavili koncentracijske logore. Prvi uspostavljen logor bio je Keraterm, a odmah slijedeći dan Omarska. – službeno ih je osnovao 30. maja 1992. načelnik policije u Prijedoru Simo Drljača.

Točna lokacija logora je rudnik željezne rude Ljubija”, udaljen dva kilometara od sela Omarska. U logoru je bilo zatvoreno, u krajnje nečovječnim uvjetima, više tisuća ljudi. Logoraši su bili izloženi torturi različitog tipa: fizičkom mučenju, psihičkom maltretiranju, silovanjima i raznim oblicima seksualnog mučenja, te ubojstvima. Koncentracijski logor Omarska je najveći logor poslije drugog svjetskog rata .

Logor se sastojao od dvije zgrade, hangara i upravne zgrade i dvije manje zgrade poznate kao “bijela kuća“. Te betonirani dvorišni prostor koji se nalazio između zgrada koji je bio poznat kao “pista“. Postojala je još jedna manja zgrada poznata kao “crvena kuca” u koju su ponekad odvedeni zatvorenici i iz koje najčešće nisu izlazili živi. Mnogi od prijedorskih muslimanskih i hrvatskih intelektualaca, vodećih stručnjaka i političara poslani su u Omarsku. Osim četrdesetak žena, svi ostali zatvorenici bili su muškarci.

Bijela kuća služila je za posebnu surovost postupanje prema odabranim zatvorenicima. “U jutro je žuti produženi kombi dovozio hranu, a prije nego dovezu hranu, s tim bi kombijem odvozili ubijene zatvorenike.”

Zatvorenici su bili toliko natrpani u četiri prostorije da cesto nisu mogli ni leći. Zatvorenicima nije bilo dozvoljeno slobodno kretanje po logoru. U zatvorenim prostorijama iii napolju na otvorenom, zatvorenici su se smjeli kretati samo uz izričitu dozvolu, obično da bi dobili obrok za preživljavanje ili otišli u wc. Rukovodstvo logora, stražarima, koji su bili pripadnici policije i vojske, kao i ostali koji su dolazili u logor da bi zlostavljali zatvorenike, dnevno su ih podvrgavali nečovječnim uslovima, fizičkom nasilju, neprekidnom ponižavanju, degradaciji i strahu od smrti. Mnogi su zatvorenici pogubljeni u logoru. jedne noći u srpnju 1992, ubijeno je preko 150 vojno sposobnih muškaraca sa područja Brda. Teška premlaćivanja bila su uobičajena. Za premlaćivanja su korištena sva moguća sredstva uključujući drvene palice, metalne sipke, bejzbol palice, komadi debelih industrijskih kablova, kundaci i noževi. Premlaćivanja, seksualna zlostavljanja, mućenja i ostali surovi i ponižavajućih postupaka obično su se odvijali pred svim zatvorenicima i praćeni su pogrdnim i ponižavajućima primjedbena na račun žrtava iii njihovih porodica te prijetnjama ostalim zatvorenicima. Poslije premlaćivanja, mućenja iii seksualnog zlostavljanja, zatvorenici su odnošeni, odvlačeni iii prisiIjavani da pužu natrag do svojih prostorija.

Ne postoji sredstvo i tehnika za mučenje koja se snije primjenjivala u logoru Omarska. Svake noći dolazili su u logor četnici, koji su birali svoje žrtve. Žene su bile silovane, više puta dnevno i tako svaki dan, niti djeca nisu pošteđena. Hajra Hadžić bila je cijelo vrijeme u smještena u zloglasnoj bijeloj kući. Silovana je svakodnevno, tukli su je i mučili i nikada nije hitjela spustiti glavu. dostojanstveno se držala i prkosila zločincima. ”

Kroz logor “Omarska” prošlo je oko 6.000 logoraša a njih 800 ubijeno je.

Komandiri logora bili su  Željko Meakić, Miroslav Kvočka

Za zločine počinjene u logorima na području Prijedora, u Hagu je osuđeno 11 osoba, a pred Sudom BiH još četiri nakon što je njihov predmet iz Haškog Tribunala prebačen na Sud BiH.

U srpnju 2012. godine, uoči početka Ljetnih olimpijskih igara u Londonu 2012, preživjeli iz koncentracionog logora položili su pravo da toranj ArcelorMittal Orbit, najviše građevine u Velikoj Britaniji, koja se nalazi u Olimpijskom parku pored Olimpijskom stadiona, iskoriste kao Memorijalno obilježje Omarska u egzilu.

Do danas nije uspostavljeno Memorijalno obilježje žrtava na mjestu nekadašnjeg logora “Omarska.”