Započinjem priču sa citatima bivšeg francuskog vojnog biskupa Michel Dubost, koji je na međunarodnom vojnom hodočašću u Lurdu prije dvadesetak godina rekao da se divi Hrvatima, jer mi imamo nešto što sve više nestaje, imamo vrijednosti koje se u Europi gube, a bez kojih ona ne može živjeti.
Nastavljam riječima Pape Ivana Pavla ll, kada je za svoj 100.-ti posjet odabrao Hrvatsku, a prva poruka u Dubrovniku bila mu je o slobodi. Tako malobrojan narod uspio je izboriti slobodu usprkos želji svjetskih moćnika! A zašto je to rekao ? Prisjetimo se Domovinskog rata, one 1991. godine kada je JNA naoružavala pobunjene srbe u Hrvatskoj a Teritorijalnu obranu, tj oružje od TO u Hrvatskoj oduzela. Osnovno načelo svake države je pravo na samoobranu, nama je to pravo Vijeću Sigurnosti UN-a oduzelo kada nam je u srpnju 1991 nametnula Embargo na uvoz oružja.
Srbijanska oružana agresija na Hrvatsku rezultirala je, do proljeća 1995., zastrašujućim podacima – okupirana je oko četvrtina državnog područja na kojem je prije rata živjelo oko pola milijuna ljudi, broj poginulih, nasilno odvedenih i nestalih osoba brojio se u tisućama, stotine tisuća ljudi su prognane a materijalne štete su procjenjivane u milijardama američkih dolara. Istodobno međunarodne političke okolnosti i tadašnji interesi velikih sila nisu pogodovali brzom, učinkovitom i pravednom rješavanju pitanja okupiranih područja, njihovu vraćanju u ustavnopravne okvire Republike Hrvatske te ukupnoj normalizaciji života i vraćanju reda te osjećaja sigurnosti.
Osude Hrvatskim generalima !?
Srbija, koja je izvršila agresiju na Hrvatsku 1991-1995, ni dan danas ne želi priznati agresiju, koju oni nazivaju građanskim ratom. Također, Srbija negira logore u Srbiji u kojima je prošlo 3543 i Crnoj Gori 354 logoraša. Na privremeno okupiranim područjima Republike Hrvatske bilo je zatočeno 2517 osoba, dok je 610 bilo zatočeno na području Bosne i Hercegovine. Uključujući i civile, kroz razna logora, a kako tvrde u HDLSKL-u, imaju popis od oko 30.000 ljudi koji su prošli kroz razne oblike logora.
Jedini tko je javno priznao je Milan Babić koji je 1991. i 1992. godine obavljao dužnost premijera/predsjednika vlade samoproglašene Srpske autonomne oblasti (SAO) Krajina, Hrvatska, kasnije nazvanoj Republika Srpska Krajina (RSK). Babić je učestvovao u kampanji progona usmjerenoj protiv nesrpskog stanovništva. Bio je svjestan toga da se čine zločini kao što su zlostavljanje po zatvorima, deportacije, prisilno premještanje i uništavanje imovine, i znao je da se tokom prisilnog premještanja ubijaju civili. Podržavao je i učestvovao u vojnom zauzimanju teritorija, te podsticao i pomagao nabavku oružja. Na javnim manifestacijama i u sredstvima javnog informiranja držao je huškačke govore na nacionalnoj osnovi, a takva propaganda je dovela do erupcije nasilja nad hrvatskim i drugim nesrpskim stanovništvom. Prije nego što je optužen, svjedočio je kao svjedok optužbe u predmetu Milošević. Osuđen je na 13 godina zatvora.
Dana 27. siječnja 2004. prije izricanja presude, obratio se sudu riječima :
Žaljenje koje osećam zbog toga je bol sa kojom moram živeti ostatak života. Ovi zločini i moje učešće u njima nikada ne mogu biti opravdani. Ostajem bez reči kada treba da izrazim dubinu moga kajanja za ono što sam učinio i za uticaj moga greha na druge. Mogu samo da se nadam da iznoseći istinu, priznanjem krivice i izražavanjem mog kajanja mogu poslužiti kao primer onima koji još pogrešno veruju da takva nečovečna postupanja mogu ikada biti opravdana.
Miodrag Jokić komandant 9. vojnopomorskog sektora (VPS) Jugoslovenske ratne mornarice, koja je bila odgovorna za napad na grad Dubrovnik u južnoj Hrvatskoj i njegovoj okolici krajem 1991. također je priznao krivicu te 4. 12.2003. rekao : Osećao sam potrebu da se i mi kao odgovorno društvo otvoreno i iskreno suočimo sa učinjenim ratnim zločinima. Verovao sam da je važno započeti saradnju sa Tribunalom i da, bez obzira na sve otpore i nerazumevanje javnosti, neko definitivno treba da otvori proces prihvatanja krivice, izvinjenja žrtvama i, u krajnjem cilju, ljudskog pomirenja sa okruženjem.” Osuđen je na 7. godina .
Odlukom Haaga hrvatska ima pravo na 43,5 milijardi eura odštete od Srbije!
Državna revizija RH utvrdila je, da je izravna ratna šteta iznosila 236,4 milijarde kuna, što je nešto više od 30 milijardi eura. Do spomenute brojke od 43,5 milijardi eura došlo se pribrajajući direktnoj ratnoj šteti i procijenjeni iznos novca koji je RH utrošila na razne naknade i povlastice za žrtve i stradalnike rata, povratnike i branitelje.
Do danas , nakon 23 godine nije se počelo ozbiljno razmatrati o tužbi Hrvatske prema Srbiji za ratnu štetu, koja bi ujedno obuhvatila i povlastice žrtava, povratnike i branitelje. Zar je teško shvatiti zašto iz Srbije dolaze prijetnje i optužnice ? Kao ove godine optužnice protiv četvorice pilota, Danijela Borovića, Željka Jelenića, Zdenka Radulja i Vladimira Mikca za navodne zločine počinjene u Oluji protiv civila. I navodno da bi se u optužnici za zapovjednu odgovornost podigla optužnica za Davora Domazeta Loše (načelnika Obavještajne uprave Glavnog stožera HV u Oluji), brigadira Ilije Maričića (pomoćnika načelnika Glavnog stožera zaduženog za djelovanje Ratnog zrakoplovstva), te generala Pavla Miljavca (šefa Operativnog tima A u Glavnom stožeru u vrijeme kada su se navodni ratni zločini dogodili).
Apelacijski sud u Beogradu potvrdio je optužnicu srbijanskog Tužiteljstva za ratne zločine protiv četvoricu pilota da su u akciji Oluja 7. i 8. kolovoza 1995., kako tvrde, naredili raketiranje kolone izbjeglica na Petrovačkoj cesti kod Bosanskog Petrovca (mjesto u BiH udaljeno desetak kilometara od granice) i u mjestu Svodna kod Novoga Grada (mjesto u BiH udaljeno pet kilometara od granice). Optužnica je podignuta zbog sumnje da su počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva. U raketiranju je identificirano 13 ubijenih, od kojih je šestero djece, kao i 24 ranjene osobe.
Potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved izjavio je za 24.sata da Srbija podizanjem optužnica pokušava promijeniti karakter VRO “Oluja”, što neće proći, i poručio da će Hrvatska zaštititi sve hrvatske branitelje, generale, časnike i pilote.
“Teza vezana za pokušaje promjene karaktera Vojno-redarstvene operacije ‘Oluja’ neće proći. Međunarodni sud u Haagu donio je jasan pravorijek i ocjenu ‘Oluje’, ona je bila legitimna operacija kojom je Hrvatska oslobodila svoj prostor, koji su okupirale postrojbe JNA, uz pomoć pobunjenih Srba”, rekao je Medved.
General zbora Pavao Miljavac za HRT je rekao : “Jednostavno mi nije jasno na temelju čega će oni sad dizati optužnicu, na temelju lažnih svjedoka ili nekoga, ne? Ja samo znam da mi to radili nismo, znači, nije u nijednom momentu bila zapovijed da se tuku civili. Ako vi uzmete i dižete optužnicu protiv najviše pozicioniranih, dakle, generala, to ne može biti onda nego udar na institucije, na državu, ne. I mislim da bi se tu onda država uključiti i poduzeti mjere.“
Admiral Damir Domazet poručio je : “Najavu optužnice nemam što komentirati. Čekam što će na to reći hrvatska izvršna i zakonodavna vlast.”
Hrvatski povjesničar i ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor naglašava povijesni aspekt događaja “Hrvatski zrakoplovi djelovali su po vojnim ciljevima. Ako je u toj koloni, kao što je bilo navedeno, civila, odgovornost za to snose zapovjednici koji su ih doveli u situaciju pogibelji. Naravno da je vojna kolona legitiman cilj. I ponavljam, svaka zapovijed i svako izvješće o djelovanju Hrvatskog ratnog zrakoplovstva je djelovanje po vojnom cilju.”
Da se radi o političkom progonu, i političkom pritisku je očit, pošto je Međunarodni Sud u Hagu vojno-redarstvenu operaciju Oluja proglasio legitimnom, a to je i dokazano u Sudskom postupku protiv generala Gotovine i Markaća.
Povodom dolaska ministra obrane Krstičevića u Pentagon u srpnju 2017. godine, američki ministar obrane i bivši general američkih marinaca Mattis izjavio je: Oluja je operacija koja se ovdje u Americi proučava i pokazuje što dobro predvođena, što dobro opremljena i dobro istrenirana snaga, politički dobro predvođena, može napraviti i preokrenuti tijek povijesti. Iznimno poštujemo vas, našeg saveznika, jednu malu zemlju, koja se bori znatno iznad svoje kategorije.
Sjetimo se Poslanice predsjednika RH dr. Franje Tuđmana koja se vrtila na svim Tv i radijskim frekvencijama, uoči same operacije Oluje 4 i 5. kolovoza 1995. :
U ime demokratske vlasti:
Pozivam pripadnike srpskih paravojnih postrojba, koji su svojevoljno iii prisilno mobilizirani u paravojne srpske postrojbe da predaju oružje hrvatskim vlastima uz jamstvo da će im biti udijeljena amnestija prema važećim hrvatskim zakonima.
Pozivam inicijatore pobune da shvate uzaludnost svoga pothvata i njegovu štetnost za srpsku zajednicu u Hrvatskoj, ako ustraju u pobuni, da se predaju hrvatskim vlastima i prihvate oprost ili pravično sudnje za svoje prijestupe.
Pozivam hrvatske građane srpske nacionalnosti, koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni, da ostanu kod svojih kuća, i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu, dočekaju hrvatsku vlast, uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava i omogućiti izbori za lokalnu samoupravu prema hrvatskom Ustavu i Ustavnom zakonu uz prisutnost međunarodnih promatrača ….
Odlučni smo da prekinemo patnje i neizvjesnost hrvatskih prognanika s okupiranih područja, a da hrvatskim Srbima zajamčimo ljudska i etnička Prava u ustavno pravnom poretku demokratske Hrvatske.
Hrvatskim Srbima, 5. kolovoza 1995. tadašnji hrvatski premijer, Nikica Valentić poručuje : Vlada Republike Hrvatske jamči svim hrvatskim građanima srpske nacionalnosti na
novooslobođenim područjima da će u ustavno-pravnom poretku Republike Hrvatske
biti potpuno zaštićena njihova osobna i imovinska prava … Pozivam građane srpske nacionalnosti da ne napuštaju svoje gradove i naselja i ne odlaze u potpunu neizvjesnost, nego da u skladu s hrvatskim ustavom i zakonima postanu lojalni građani Republike Hrvatske.
Sigurnost života i imovine, srpskom stanovništvu, javno nudi i garantira i Ivan Jarnjak, tadašnji ministar unutarnjih poslova RH.
Unatoč tome Proglasu predsjednika, ostalo je oko 8500 osoba, uglavnom staraca. Točnije, u sektoru Jug ostalo je 4051, a u sektoru Sjever 4363. Srpsko je stanovništvo UN sektor Jug gotovo napustilo do kraja subote, 5. kolovoza., Po posljednjim podacima Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske, vratilo se oko 73.000 izbjeglih Srba.
Glavni štab SVK i predsjednik Martić naredili su “opštu evakuaciju stanovništva i povlačenje vojske“
Privremeno povlačenje« civilnog stanovništva prije početka akcije »Oluja« odigralo se u nizu sela na južnoj crti razgraničenja. Stanovnici, primjerice, Ceranja Donjeg i Gornjeg, pa Miranja i Pristega, u okrugu Benkovca, zatim Nebljusa i Kruga u Donjem Lapcu, svoja sela napuštaju 3. kolovoza 1995., popodne iii navečer. Sam komandant Glavnog štaba Srpske vojske Krajine, general-pukovnik Mile Mrkšic, uoči akcije Oluja priprema naredbu – letak u kojem stoji: “Zbog napada ustaške vojske koji očekujemo, a zbog obezbeđenja uslova za izvođenje odsudne odbrane NAREDUJEM: da se cjelokupno civilno stanovništvo povuče iz rajona borbenih dejstava smerom Benkovac – Srb. ” U drugom je pravac »povlačenja« civila •Knin -Plavno – Lika Kaldrma” itd.
Svjedoci tvrde da su obitelji nekih ministara, tjedan-dva prije kamionima odvezli namještaj za SRJ, a pod izlikom kako •stare stvari• voze »djeci na školovanju« iii •rođacima•, a dovest će nove. Srpska vojska samo desetak dana prije proširila je kod Srba lokalnu cestu-pomoćni pravac za brže izvlačenje. To ukazuje da je evakuacija unaprijed smisljena iz nekim dogovorena, iii na to da su časnici generala Mile Mrkšiča i
ministri Milana Martića procijenili da se ne mogu oduprijeti hrvatskoj vojsci, pa je to bio strateški potez.
Mirko Đukić s Korduna izjavljuje da je 6. kolovoza vojsci rečeno da se povlači, zajedno s civilima. Zanimljiv je i njegov opis događaja u Topuskom: “U obruču u Topuskom, saznali smo da muslimani kod Gline kolju redom. Nastao je kaos, plač, jauk, naoružani i pijani vojnici prijete, dvojica su se ubila. Onda je policija s Korduna zavela red. Tukli su motkama…”. Pojedinci iskazuju razočaranje zapovjednicima i kaosom koji je na vidjelo iznio dugogodišnje organizacijske i kadrovske probleme SVK na koje je vrlo jasno u svojoj knjizi ukazao general SVK Milisav Sekulić.
“U bivšem sjevernom sektoru utvrđeno je da je prilikom predaje 21. korpusa, u njihovoj okolici i uz njih, bilo oko 25 .000 ljudi. Od toga je već oko 8.000 ljudi autoputom do Lipovca prešlo prema Jugoslaviji. Hrvatska, što izgleda neobično i iznenađujuće, pušta cijelu vojsku koja je predala svo teško naoružanje i civile po njihovoj želji.
Bilo je to teško organizirati, ali je proteklo bez incidenta, naglasio je potpredsjednik Vlade Kostović, napominjući da je time hrvatska vlast omogućila dostojanstven odlazak svakome onome tko želi. Istom će prometnicom, nastavio je Kostović, prijeći vjerojatno i sljedeći deseci tisuća ljudi, po njihovoj želji. U međuvremenu su iz okolnih šuma došli novi civili, kojima će se opet preko Hrvatskog Crvenog Križa nuditi mogućnost ostanka … “
Slobodan Milošević tjedan dana poslije Oluje: je izjavio :
“Molim vas, 6 hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu obranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!?(…) Tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine istog dana, čak bez stvorenog kontakta sa hrvatskom vojskom na najvećem djelu fronta. (…) Pitanje je tko je, zaista, donio odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, kada su imali sve uslove da se brane, izazvala je egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?!“
Postoji i dokumenti te izjave svjedoka koji su potvrdili priču o tome da su “tenkovi gazili kolonu “.
O tome je pisano u Večernjim novostima na naslovnici izdanja od 14. kolovoza. U tekstu zagrebačkog dopisnika. Novosti govore o “tužnoj koloni” od 32.000 izbjeglica: “Očevici tvrde da je tu tužnu kolonu izgazio tenkovima srpski general Mile Novaković, prilikom bježanja sa Petrove gore”. A poslije, kada je se dokazi o tome nisu mogli prekriti, srpska verzija je okrenula sa poluistinom:” Istina je da se radi o srpskim tenkovima, koji su ranije bili zarobljeni “ .
Vezano za događaj koji se dogodio 8. kolovoza 1995. u operaciji Oluja, snimljen je dokumentarni film 15 minuta – Masakr u Dvoru” u dansko-hrvatskoj koprodukciji. ‘Pri kraju Oluje u Dvoru na Uni pobijeno je sedam psihijatrijskih bolesnika i hendikepiranih ljudi i nije jasno tko je to napravio. U blizini je bilo puno vojnika svih vojski, danski vojnici su bili promatrači. Grupa vojnika koja je snimljena u filmu kako prolazi kroz žito 10 minuta prije zločina je potpisana kao Hrvatska vojska i time bez ikakvih dokaza optužena za zločin. Istraživao sam puno materijala, radi se o prevari – a tu je prevaru financirao HAVC sa 250.000 kuna, kazao je Dražen Majić.
Ivica Pandža – Orkan zbog filma je podnio kaznenu prijavu. Šokiran je, kaže da je na odjavnoj špici primjetio da su u tome sudjelovale hrvatske institucije i sa 250.000 kuna financirale ‘Milu Novakovića, osobu s interpolove tjeralice kako bi optužio hrvatsku vojsku za zločin u ratu’.
U nastavku ću prijeći na 2000 godinu, o tome kako se M. Pupovac počeo isticati i uvoditi nemir u ona područja koja su živjela mirno, iako sa svježim ranama s jedne i druge strane.
Gradonačelnik Slunja Mile Skukan, 20. lipnja 2000. uputio je najvišima državnim tijelima, medijima i HHO-u pismo, u kojem optužuje Milorada Popovca i HHO da ” ovdje žele unijeti nemir”. U nastavku navodi da na tome području nije bilo ni jednog incidenta, dok se 6. svibnja 2000. nije pojavio M. Popovac. Tim pismom Skukan traži da najviši državni dužnosnici ne dopuste da se na tome području na umjetan način, izvana, stvaraju incidentne situacije. «
U nastavku, M. Pupovac u svoju bitku oko “Ustaša u Hrvatskoj” uključuje i mlađi naraštaj, a to su Anja Šimpraga, Dragana Jeckov i Boris Milošević. Borisa Miloševića tereti se za poticanje na zlouporabu položaja i ovlasti, a brani ga Anto Nobilo. Dok se Boris vraća u Sabor, Anja preuzima Miloševićevu ulogu, tj. mjesto potpredsjednice Vlade Republike Hrvatske. Anja je do sada pokazala koliko voli Hrvatsku državu i koliko joj je stalo do pomirenja dva naroda, tako da se još niti jedanput nije poklonila ispred spomen obilježjem masovnih grobnica i žrtvama Srpska agresije, niti je osudila agresiju Srbije na Hrvatsku.
Ona je danas potpredsjednica Hrvatske Vlade .
Kako njen učitelj Pupovac, tako i ona učena od njega, nastavlja o toma kako su u Hrvatskoj Ustaše, a Srpski narod u Hrvatskoj zlostavljan i proganjan, a sve u miru, toleranciji i pomirenju Srpskog i Hrvatskog naroda. Dokle god predstavnici Srpskog naroda u Republici Hrvatskoj ne prihvate pojam Hrvatske kao žrtve srpske ideje ” Velike Srbije” I ne poklone se žrtvama koje su počini njihov narod, mira i tolerancije ne može biti, a to oni i znaju, zar ne ?
Po mišljenju SNV-a , Srbi u Hrvatskoj su ugroženi, pitam se po čemu to ? Zato što su Srbi ili zato što “pljuju” po hrvatskim žrtvama i masovnim grobnicama ? Svakako treba naglasiti da je 10.000 Srba branilo hrvatsku u Domovinskom ratu. To su građani koji iskreno vole svoju državu, koji nisu nasjeli na huškanje Beogradskih lidera 90.-tih, pa ni 95 kada je mali Vuk u Glini “Hrvate nazivao Ustašama i da Glina i Banija nikad neće u Hrvatsku “.
