u prvim danima napada na Vukovar , Vinko se aktivno uključio u obranu. Na svoju kući u Vukovaru izvjesio je Hrvatski barjak a “komšije”su negodovale i tražili da se skine. On im je odlučno odgovorio; “Donijet ću vam ljestve. Skinite zastavu ako imate hrabrosti!“
Priča o Vinku Budimiru – Slonu
Dana 26. kolovoza 1991. godine, JNA potpomognuta četnicima probila je liniju obrane i izašla na Lipovački put. U ispomoć prijateljima i suborcima na prvoj crti obrane, dojurio je Vinko s kamionom s pripadnicima 4. bojne 3. gardijske brigade s Opatovca i braniteljima s vukovarske Mitnice. Nažalost, vrlo brzo nakon toga, u akciji odbijanja neprijatelja, Vinko Budimir je poginuo pogođen direktnim pogotkom iz tenka JNA.
Zoran Sabljić koji je i sam bio ranjen u napadu pri kojem je Vinko poginuo, s poštovanjem će reći:
“Kada je bilo jasno što se događa i ljudi su počeli napuštati grad, ali mnogi se nisu ni vratili s ljetovanja, okupio nas je i rekao: ‘Nakon svakog njihovog napada koji odbijemo, bit će nas više, jer ljudi će vidjeti da nisu nepobjedivi. Idemo pokazati da se to može!’. Takav je bio. Autoritet i prvi“.
U nastavku za direktno opisao je cijeli događaj :
Noć s 25. na 26. kolovoz 1991. bio sam na položaju ‘Lipovački put’ (položaj smo držali blizu mosta preko Bobotskog kanala). Oko 7 ujutro počelo je granatiranje iz Trpinje, a taman sam krenuo na odmor u sobu u potkrovlju. Premjestio sam se u podrum i uz eksplozije zaspao. Probudila me strašna buka. Bio je to suborac koji se sjetio da ja spavam u susjednoj kući, te je sumanuto lupao po vratima ne bi li me probudio jer su četnici i JNA došli do mosta koji je bio 70-ak metara udaljen. Izbušio sam Ladu Nivu koja je bila na mostu te se povukao na početak Lipovačkog puta gdje smo dogovarali protunapad i čekali pojačanje.
Pojačanje dovodi Vinko Budimir Slon i to kamionom. U jednom trenutku dok smo još bili na okupu ispred caffe bara Black&White na početku Lipovačkog puta, vidimo da dolazi kamion pun boraca (mislim Dajc) i skreće na Lipovački put. Svi mašemo da se zaustavi jer bi dolaskom do kafića bio meta neprijateljskom tenku udaljenom dvjestotinjak metara. U zadnji tren se zaustavljaju i sklanjaju u stranu.
Nakon konačnog dogovora, krećemo u protunapad lijevom i desnom stranom Lipovačkog puta. Krenuo sam lijevom stranom ulice. Ispred mene ide Vinko te zastaje nakon pedesetak metara jer se približavamo kući za koju ne znamo je li sigurna. Vičem Vinku da ide dalje, a on mi pokazuje da prođem iza njega. Prošao sa sam i ušao u dvorište, te išao provjeriti prostorije u dvorištu iza kuće. Samo što sam otvorio vrata i pogledao unutra, odjeknula je eksplozija. Potrčao sam natrag prema ulici i vidio da nema više našeg prijatelja i suborca, sjajnog čovjeka, koji je život položio za svoju Hrvatsku. Pogodili su ga granatom iz tenka“.
“Taj tenk gađali smo nas trojica; Pero Šinković, mislim da je bio pripadnik Tigrova, sjajan dečko, poginuo je 14. rujna 1991. godine u Hercegovačkoj ulici i Andrija Marić, poginuo na Kupresu, obojica iz RPG-a, te ja, ručnom bombom, pri čemu sam i sam ranjen. Nažalost nismo ga onesposobili“, ispričat će Zoran Sabljić. “Ipak, napad je odbijen, taj dan smo imali puno poginulih i ranjenih, ali pokazali smo da ih možemo zaustaviti, baš kao što je Vinko i rekao“.
Vinko Budimir Slon, vukovarski heroj, 29. kolovoza 1991. godine privremeno je sahranjen u Sumpetru, u obiteljskoj grobnici Ružici Budimir do tada nepoznatih ljudi, da bi godinu dana kasnije njegovi posmrtni ostaci premješteni na gradsko groblje Mirogoj u Zagrebu, u Aleju hrvatskih branitelja.
